Istorija manastira II
Posle drugog srpskog ustanka brat Petra Dobrnjca Stevan podigao je na temeljima starog konaka novi sa dve sobe i kuhinjom. Polovinom dvadesetih godina naložio je da se manstir popravi. Najveći poduhvat načinio je iguman Hadži-Stefan, svakako jedan od najupečatljivijih likova ovog starog i uglednog manastira, ali i manastira Gornjaka i Ravanice, u kojima je takođe bio starešina. On je početkom druge polovine 19. veka, odnosno 1851. godine sagradio novi manastirski konak, a nešto kasnije ispred manastira je postavio česmu za koju je doveo vodu posebno sagrađenim olucima sa prilično udaljenog Crnog izvora. Hadži-Stefana je to koštalo 150 dukata.
U to vreme freskopisan je celokupni unutrašnji prostormanastira, živopisci su bili braća Milija i Ivan Marković iz Požarevca. Oni su taj živopis uradili po ceni od sto cesarskih dukata. Stari živopis bio je uništen svuda pa je iznova rađen, dok je u velikom kubetu, kako beleži Mihalilo Riznić, samo popravljen, tako da je izgubio svoj stari izgled. Sve je bilo završeno 1856. godine. Smatra se da taj živopis ima veću umetničku vrednost od ostalog živopisa u manastiru, u oltarskoj apsidi ispod sadašnjeg premaza maltera nalazi se deo živopisa. Iguman Hadži-Stefan dao je da se ispiše tekst nad samim ulaznim vratima, s unutrašnje strane. Tekst glasi: "Pospješenijem otca, blagoslovenijem sina, sodjejs
tvjem svjatoga duha; sozdan bist sij svjatij obitelj hram svjatogo Uspjenija Bogomatere,poveljenijem blagočestivago kralja Serbskago Milutina. Obnovi jego žeplešnim pokrovljenijem i vnutrenim živopisom, s mramornim patosom takožde i pred nimi vodoistočnikom; privladaniju serbskago knjaza Aleksndra, blagoslovenijem pravoslavnogo arhijepiskopa i mitropolita Serbskago Petra, iždivenijem monastirskim i trudom igumana Hadži-Stefana s bratstvom v ljeto ot roždestva Gospodnja 1856". Ima međutim jedna nejasnoća na koju moramo da skrenemo pažnju. Reč je o tornju ili zvoniku, i vremenu njegovog zidanja. Josif Pančić i njegovi licejci 1863. godine čuli su od samog Hadži-Stefana priču: Manastir je bio "zdravo porušen pa je pre sto godina popravljen(što zanači oko 1860. godine), a veći mu je deo dozidan, a od 1847. ima i kulu(toranj) koji je podigao kaluđer Simeon".
Manastir je u jedno vreme bio i parohijska crkva, njoj su pripadala sela: Melnica, Kladurovo i Ranovac. U periodu između 1837-1844. godine paroh je bio Dimitrije Ilić-protojerej. Drugu parohiju činila su sela: Starčevo, Kamenovo, Knežica, Trnovče-koje je tada imalao svoju kapelu. Paroh im je bio svštenik Arsenije Popović u periodu od 1837-1844. godine. Treću parohiju pri manastiru Vitovnici činila su sela: Svine-Svilne(sada Petrovac), Zabrđe, Leskovac i Pankovo. U istom periodu nju je držao sveštenik Trifun Maksimović. Četvrtu parohiju činila su sela: Dubočka, Rašanice i Pribice, između 1837-1843. godine paroh je bio Petar Popović. Petu parohiju pri manastiru Vitovnici činla su sela: Vitovnica, Bistrica i Stamnica. Izuzetno od ostalih pomenutih parohija, nju su opsluživali mirski sveštenici, sveštenomonasi iz manastira Vitovnice. Kada su svi manastiri oko Petrovca već bili porušeni i zapaljeni Vitovnica je promišlju Božijom uspevala da opstane.