Poljoprivreda nekada
Vredne žene u selu Vitovnici su najpre učile svoju decu da čuvaju svinje i ovce na bogatim ispašama u šumi iznad manastira. Kad deca pođu u školu koja je najpre bila kod manastira a u XX veku u centru sela, devojčice su učene za ženske radove. Pletenje, tkanje, predenje vune. Samo pletenje je učeno najpre na dve igle, a kasnije na pet igle. Običaj je da majka i baka prvi rad deteta bacaju u vodu da im rad brzo i lako ide kao voda. Zatim mnogo teži rad tkanje i sam vez deca uče kada postanu devojke, u teže poslove spadaju i klečenje ćilima i pletenje čarapa sa šarama. Muška deca su od očeva i dedova učila oko stada ovaca i na bačijama da sačuvaju stada. Obučavani su kad se omomče da mogu isplesti plot ili da načine ogradu oko bačije od prošća koje sekirom izdelju i ograde tor da ne bi vukovi napadali stado u kasnu jesen i zimu. Leti su muškarci sakupljali seno na livadama i kolima sa zapregom vozili i plastili u svojim dvorištima.
Konoplja, konopljište i proizvodi od konoplje
Konopljište je mesto koje se u rano proleće pripremi za sejanje konoplje. Leje konopljišta su pretvorene u sitnu zemlju, pomešane sa blagim stajskim đubrivom. Najpre se naprave brazdice motikom i zaseje se semenom konoplje. To je u prošlim vremenima imala svaka kuća. Kada konoplje izrastu i cvetaju, „prvajke” žućkasto – zelenim sitnim cvetom, one se oberu čupanjem iz zemlje, a drugajke ostaju za kasnije. Obrane konoplje se vezuju u ručice. Zatim se suše i naprave se topila u pesku na obali same reke Vitovnice. Tu se slažu konoplje u ručicama a preko njih se stavljaju daske sa kamenjem da se pritisnu da budu u dubini od 40 santimetara u vodi, i voda se zagreje i nastaje vrenje. Tako se konoplje desetak dana kisele – omekšaju, zatim se vade i peru u reci kako bih postale bele. Obično se oprane ručice suše na plotu ili ogradi kraj kuće. Obijanje konoplje se vrši na procepu, nabojnikom. Tako se dobiva vlakno od konoplje ili zvana „težina” .
Takvo prvo vlakno je grubo i puno je puzdera. Da bi se dobilo čisto vlakno nastupa proces na grebenu, tako se posle dobiva povesma. Tada se povesma perja na pernici. Tada se dobiva vlakno od jedan metar i to meke srebrnaste boje. Takva povesma se prede na preslici vrtenom. Najtanja nit služi za tkanje odeće. Od grublje niti se prave slamarice i tkaju džakoci. Beljenje težine se vrši pepelom. Povesme se uvaljaju u prosejani pepeo i preliju se vrelom vodom i tako stoje sedam dana. Posle se povesme ispiraju na reci ili kladencu ili sa vodom iz bunara. Ovakve i opredene povesme se na vitlima pretvaraju u kanure, zatim suču na cevi i tkaju na razboju. Cevke se uvlače u čunak, a čunak se provlači kroz cev niti. Težinjava nit je služila za osnovu kod tkanja ćilimova i ponjava za kuće, a sama vunena nit se zvala „potka” . U raznim bojama se tkalo, klečalo i šaralo. Mašta tkalja je bila bogata. Kod vlahinja u Vitovnici je dominirala tkanica od bele boje.
Košenje i žetva u vitovnici
Vitovničani imaju nauk da kažu „oranje je teško za volove, a košenje za ljude”. Kad volovi oru zemlju oni kunu domaćina, a kad ljudi kose kunu „đavola” koji je po njihovom verovanju stvorio kosu.
Košenje u ovom selu i okolini počinje oko Vidovdana, a završava se posle Petrovdana. Kosač sa sobom na košenje nosi kosu, brus, sud za vodu, kakvu takvu ili krčag, čekić i nakovanj na kome otkiva kosu i brus kojom je oštri. Običaj u livadi ili žitu da prvi otkos otkosi domaćin ili pak najstariji kosac. Tako pokošena trava koju moba pokosi ostane nekoliko dana da se osuši na suncu. Posle se osušena trava prevrće drvenim i gvozdenim vilama i suši se kraće. Seno se kupi vilama u manje naviljke, zatim se plasti i prenosi do mesta gde je stožer ili veliki plast sena.
Žetva se vrši tek onda kada je žito dobro zrelo, kad je zrno tvrdo. Na dan Svetog Prokopija je obično počinjala žetva i trajala do posle Svetog Ilije. Srpom se žnjelo žito, a ima gde se i kosilo kosom. Rukohvati su se vezivali u snopove, i slagali se u trćace ili krstine. Ima primera gde su mnogi domaćini mlatili žito motkama ili su konjima oko vitla zrno čistili. To je bilo dok u selo ne dođe Vršalica. Posle je bilo lakše snoplje se prevozilo na guvna i tu se žito vršalicom vrlo. Pšenica ili ječam, ovas su sakupljani u težinjave džakove i nošeni u staje i ambare, koševe. Zatim se žito tucalo u stupama, a i u vodenicama koje su mlele kukuruz za proju, a pšenica je bila retka i to samo za blag dan se od nje mesila pogača. Sada u novo doba ima kombajna koji žanju kukuruz i pšenicu, a moderni mlinovi melju brašno. U danima mobe za košenje livada i žita žene i ljudi su pevali mnoge pesme, i prizivali sreću i zdravlje i dobar biriket u polju. Na gumnima se pričale razne anegdote iz ratova ili kakve druge pošalice vezane za vreme i selo. Starije žene na prelima i mobama popevaju stare izvorne pesme, a mladež se smeje babama.
Kada se pekla rakija miris komine je privlačio ljude da dođu na kazan, i da probaju rakiju ili da otpevaju koju pesmu sa okićenom šubarom na glavi i gerginom na šubari. Često se na ovakvim mobama zbližavala mladež i tako su pravljene svadbe i bilo je veselja. Rađala se ljubav, deca i lepota i miris sela podno planine, pokraj reke Vitovnice. Sada se promeni vreme, nesta žetve, mobe, žetelaca, pesme niz puteve, seljačke, samo osta seta dok se žitelji već odavno odmaraju u obeleženim ili neznanim grobovima. Mladež ode u modu u svet, dunu novi vetar sa novim odelima, automobilima, traktorima, televizijom iz zapadnog sveta, samo rodna grudva čeka i tuguje što je sve više sama i u korovu. Selo je sada napredno sa asfaltnim putem i krivudavom rekom Vitovnicom na pragu ovog XXI veka.