Žitije starca Tadeja
1914-2003
Rođen je kao nedonošče, na vašaru, sveti Toma u Petrovcu. Majka Petrija ibaba Marica, bile su na vašaru i tu je majci pozlilo, odma su otišli kod prijatelja u Petrovcu i tu se majk
a porodi. Dete je rođeno muško i nisu verovali da će da preživi i zato su odma pozvali popa da ga krsti, jer navodno ne valja da dete umre nekršteno. Pop je došao i krstio dete, a kum je bio domaćin i dao mu ime Toma. Posle krštenja dete je progledalo i svi su bilisretni što će dete preživeti. Detinjstvo za malog Tomislava, u siromašnojseoskoj porodici u ratnim i poratnim godinama, neveselo. Rastao je uz majkui babu, jer mu je otac Obrad bio učesnik prvog svetskog rata, i zapao je unemačko zarobljeništvo. Bio je dosta slabunjav i rano ostaje bez majke. Sve to učinilo ga je nesretnim i povučenim detetom. Nije bio za teške seljačke poslove i po završenoj osnovnoj školi u rodnoj Vitovnici otac ga daje na zanat. U Petrovcu je izučio trogodišnji zanat za abadžiju – krojača. Po završenom zanatu odlazi u Beograd gde se zapošljava i na tom poslu ostaje oko šest, sedam godina. U Beogradu se razboleo od bolesti pluća i biva smešten u bolnicu na Bežanijskoj kosi...
Otac Tadej o svom
žitiju
U mladim godinama života, kada sam imao 15-16. godina, jako sam seprehladio. Dobio sam zapaljenje plućne maramice i pluća te sam morao ići na bolničko lečenje. Nakon tri ipo meseca lečenja u bolnici, moje se stanje nije popravilo. Ja sam uvek bio vegetarijanac, uopšte nisam mogao da jedem masna, pržena jela čak ni mleko ni jaja, pa su zbog toga plućnja oboljenja bila za mene vrlo teška. Sastao se i konzilijum lekara, da bi ispitao moju bolest. Posle savetovanja odlučili su da me stave na posebnu vrstu terapije - primanje pneumatoraksa. To je napumpavanje plućnog krila kiseonikom pmešanog sa raznim lekovima. Od onih koji su primali tu vrstu terapije ranije saznao sam da je vrlo teška, da ni oni fizički otporniji nisu mogli podneti, te sam kazao lekarima: "Akoimate kakvo drugo sredstvo dobro, ako ne, ja ne pristajem na terapiju". Oni su se naljutili na mene: "Ti ćeš nas da učiš kako da lečimo! Sutra
da dođeš na antituberkulozno odelenje da primiš prvu terpaiju". Pa dobro, mislim ja u sebi, teško ćeteme sutra videti. Pitam: "Koliko ću ja dugo živeti bez te vaše lekarije?". Jedna doktorka mi kaže: "Ako hoćeš da se pokoriš savetu,možda ćeš ozdraviti, a ako ne, najduže tije pet godina života". Znači, mislim ja, niste sigurni u moje ozdravljenje pomoću terapije. Pomirih se sa svojim stanjem i tada odlučih da tih pet godina Bogu poslužim. Međutim, pojavio se novi problem. Moji roditelji nisu hteli da se saglase sa mojom odlukom. Moja unutrašnja odluka meni nije dala mira te sam protiv volje roditelja otišao u manastir Gornjak.
Tamo sam stigao u večernjim časovima, baš kada je starešina izašao iz crkve sa večernje službe. On me je primio i u razgovoru sa njim ja sam mu saopštio svoju odluku da se posvetim službi Bogu i objasnio kako zamišljam monaški život. Sa nama beše još jedan monah, Rus. Ne sećam se više šta sam starešini ispričao, tek sutradan, pre službe vidim da onaj monah nosi prosforu, vino i vodu u crkvu. Uđe on u crkvu, ja odmah za njim. On odnese vino, vodu i prosforu u oltar, a ja ostadoh da celivam prestonu ikonu, kad se vratio iz oltara, rekao mi je: "Ja sinoć slušam šta ti razgovaraš sa starešinom i kako ti zamišljaš monaštvo. Onako kako ga zamišljaš nigde u našim manastirima nećeš moći da nađeš. Takvo ustrojstvo postoji samo kod Rusa u manastiru Miljkovo. Ti treba tamo da ideš, kaže meni monah i jedino ćeš tamo da nađeš ono što ti duša traži". Hoće li me primiti, pitam. Hoće - reče on. Tako ja odoh u manastir Miljkovo.