Žitije starca Tadeja V
Bila su to teška vremena, kada se samo zbog jedne jedine reči ili neizvršavanja ratnih naredbi mogla nad čovekom nadneti senka smrti. Tada sam odlučio da pokušam pronaći neko mirnije mesto za molitvu i duhovni život. Otišao sam do Petrovca, a tu su me prilikom kupovanja taksene marke za objavu putovanja po drugi put uhapsili Nemci. Staviše me u ćeliju sa dvojicom švercera duvana. Bila je to jedna uska klupa, duga oko 2.5 metara. Legao sam na nju i mislio o tome kako sigurno neću živ izaći iz zatvora. Nema više života, dođe kraj. Bože, Bože... Bio sam u očajanju.
Ona dvojica pričaju o svojim brigama...I kako sam ležao sa takvim mislima, na tren se ispred mene pojavi jedan visoki vojnik sa unakrsnom zlatnom lentom na grudima i šlemom sa perjanicom na
glavi. U ruci drži svitak i gleda me. I ondarazvi svitak i kaže: "Gledaj, vidi mapu! I pokaže na kartiseverozapadnu Srbiju. Nemoj da strahuješ, jer ti valja mnogeutešiti i ohrbriti. Jesi li me razumeo!", kaže mi i gleda me. A japomislio da li čuju ona dvojica šta mi on priča. Nisam onda razumeo da se u duhovnom svetu ne govori kao u ovom, kao čovek sa čovekom, nego misli u umu zvuče. Ne čuje se telesnim uvom, nego u umu zvuči. Kad sam pogledao, vidim da oni šverceri pričaju među sobom. Upitao sam ih da li su nešto videli i čuli. Oni se zagledaše i odgovoriše da nisu. Opet se okrenuh, ali njega je nestalo. Tada sam shvatio da sam imao nebesko viđenje, kojemi je Gospod poslao radi utehe i objave Svoje volje samnom u ovom svetu. A kako je bio lepo obučen, kao na freskama, Arhanđelskim. Nema na zemlji tako lepog čoveka, to je Anđeo.
Posle oslobođenja narod iz Peći žalio se na jeromonaha Jeliseja, koji je bio u Pećkoj patrijaršiji, da mnogo pije i da se ne brine za kuću. Pošto je patrijarh Gavrilo još uvek bio u internaciji, menjao ga je mitropolit Josif i on me pozove iz Vitovnice u Beograd te mi predloži da idem za peć preuzmem upravu. Ja sam znao, jer sam pre rata bio u Peći, da tamo sada vladaju komunisti i da im ja nisam baš po volji. Još u ono vreme su mi govorili: "Kada dođe naše vreme, nećeš ti biti kaluđer, mi ćemo ti dati drugu službu". Zato sam molio mitropolita da pošalje tamo starešinu manastira Svetog Joankija Devičkog. Taj arhimandrit bio je starešina u Vujinu za vreme Aleksandra Obrenovića. Pošto je selo od Aleksandrove žene Drage blizu Vujina, oni su često dolazili u manastir. Pred stradanje dali su dosta zlata manastiru za obnovu. On je u međuvremenu poginuo, a on to zlato prisvoji i pokupuje sebi kuće po raznim banjama. Kako sam ga poznavao i znao da želi ići na Kosmet, preložih njega mitropolitu Josifu i on ga postavi za starešinu Pećke patrijaršije.
Posle kada se patrijarh Gavrilo vratio iz internacije, a on je takođe znao tog arhimandrita i nije ga voleo zbog onoga, odmah ga pozove u Beograd i upita: "Ko te postavi za starešinu u Peći?". On mu odgovori: "Mitropolit Josif". Nisi ti za patrijaršiju, potraži sebi neko drugo mesto - reče mu patrijarh Gavrilo. Naravno, posle je patrijarh pitao ostale arhijereje da li ima neko ko je već bio u Pećkoj patrijaršiji. I onda me je predložio, mislim, vladika Simeon Zloković, koji me je poznavao iz Rakovice. Kaže: "Tadej iz Gornjaka, on je bio u Pećkoj patrijašiji, a sad je u Braničevskoj eparhiji". Patrijarh je odmah zatražio od Vladike Venijamina da me hitno pošalje za Beograd, da mu trebam za Pećku patrijaršiju.