Žitije starca Tadeja VII
Kada sam bio postavljen za starešinu u manastir Pokajnicu teško sam primio tu dužnost, bojao sam se opasnosti i iskušenja, koje su mi spremali stanovnici oko manastira. Tada mi se javio sam Gospod u snu i opomenuo me. Ja sam se odjednom našao pred Njim. Gledam: Gospod na Sebi ima epitrahilj, omofor preko ramena i preko omofora još jedan epitrahilj. Ja stojim pred Njim i On kaže: "Gde god si bio postavljen za starešinu, dosadio si molbama da te razreše. To ne smeš više činiti. Znaj da svako zadato poslušanje treba da se obavi sa puno ljubavi, revnosno i predano, ne obraćajući pažnju na zavist i zlobu koja kruži i napada". Onda me triput prekrstio od glave do pete, uzeo epitrahilj i stavio ga na mene: "To je krst koji mora da se nosi".
Uvek mi je bila starešinska dužnost teška jer sam morao da svoje misli vežem za brige o materijalnim stvarima, o bratiji, ljudima... Tu sam uvek gubio onu besplatnu blagodat koju sam zadobio kao iskušenik. To je stvaralo nove probleme u mom duhovnom životu i narušavalo moje telesno zdravlje. Pluća su mi ozdravila ali se pojavila nova bolest, živci su mi popustili. Mnogo mi je trebalo vremena dok se nisam izvežbavao da se opustim. Lekari su mi davali antidepresivne lekove, ali oni nisu ništa pomagali. Savetovali su mi da se opustim, da budem sam sebi lekar. I Gospod je pogledao na moju nevolju, poslao mi Svoju silu i ja sam uspevao sve više da se opuštam. Ali danas kada previše dozvolim materijalnim i drugim životnim brigama da ovladaju, teško dolazim do opuštenosti, do potpune predanosti volji Božijoj, i tu nastaje izvor mojih problema sa živcima, izvor moje napetosti i nervoze. Da nisam kao iskušenik zadobio besplatnu blagodat, starešinska dužnost mi ne bi bila toliko teška. Kada me okuju ovosvetski problemi, gubim mir, nervoza i nemir se useljuju u mene. Postajem napet i nervozan.
Jednom sam molio vladiku da me pošalje na parohiju, mislio sam: "Možda će mi tako biti lakše, možda ću tamo naći svoj mir". I vladika mi dade parohiju u Vlaškom Dolu. Ali pošalji ti gde god hoćeš živčanog bolesnika, nigde mu neće biti dobro. Tamo na parohiji mi je bilo još gore. Imam previše osetljivu prirodu i mnogo su me pogađale nevolje i problemi parohijana, kao i gresi njihovi. Za kratko vreme moje stanje se još više pogoršalo, srce je počelo da lupa kao u zeca. Celu noć i celi dan nisam mogao da se opustim te sam odlučio da odem u manstir, da ne umrem na parohiji. Došao sam u Vitovnicu, tu me jedan moj učenik ispovedio i dao mi keliju da se odmorim. Kada sam se probudio osluškujem da li srce još radi onako ubzano. Ništa ne čujem, hvala Bogu, smirilo se. Onda u umu začujem reči: "Tako treba da se opuštaš. Ne uzimaj na sebe previše brige ovoga sveta, već čuvaj svoj mir i živi sa Bogom. Neka ide kako ide".